Dijete i bonton

Svaki roditelj želi da se njegovo dijete u određenim situacijama ponaša pristojno.

Neki psiholozi objašnjavaju da djeca nisu namjerno nepristojna nego još dobro ne poznaju ili nisu potpuno usvojila pravila lijepog ponašanja.

Ne treba djecu opterećivati i iscrpljivati kompliciranim pravilima i tražiti od njih savršeno ponašanje u svakoj prilici. Dijete je ogledalo svojih roditelja i ne bi trebalo očekivati da se u istovjetnim situacijama ponaša drugačije od roditelja. Kad učimo djecu nekim pravilima lijepog ponašanja i mi se moramo pridržavati tih pravila i davati djeci dobar primjer.

Bonton ili lijepo ponašanje trebao bi biti stil života, a ne nešto što ćemo koristiti samo kad nam treba.

U svakom odgojnom procesu pa tako i pri učenju bontona, dosljednost je ključ uspjeha. Usvajanje manira lijepog ponašanja dugotrajan je proces za koji je potrebno puno vježbe i u kojem bi trebali sudjelovati svi prisutni iz djetetove okoline (mama, tata, baka, djed, odgajatelji...) jer glavni uzori koji bitno utječu na djetetovo ponašanje su odrasli od kojih djeca uče kako se ponašati u različitim situacijama. Kada vas dijete promatra ono pritom upija i vaše držanje i boju vašeg glasa i intonaciju jer vaši postupci govore puno više od vaših riječi.

S učenjem bontona treba započeti što prije kako bi lijepo ponašanje postalo nešto čime će se dijete služiti automatizmom. Kad dijete počne govoriti, ono može naučiti da svaki put kad nešto želi, kaže molim - to će u tim situacijama raditi automatski. Malo dijete od 2 godine reći će bilo koju riječ ako ga tako naučite, ali neće tako misliti i neće je reći spontano. Tek kasnije kad dijete navrši 6 godina samo će se sjetiti kada treba upotrijebiti ''čarobne riječi'' i koristit će ih sa smislom, dok će između 3. i 5. godine to raditi uz poticaj, ne razmišljajući previše o čemu govori.

U procesu učenja bontona djeca se mogu usredotočiti na samo jednu ili dvije stvari istovremeno. Kad u određenom kontekstu naglašavate neka pravila ponašanja (npr. u trgovini, u igri, za vrijeme ručka...) koncentrirajte se na jednu ili dvije vještine u određenom trenutku.  

Odrasli trebaju postaviti realno očekivanje, jer ne treba očekivati da se dvogodišnjak jednako lijepo ponaša u poznatoj okolini s onima koje susreće svakodnevno i u manje poznatom prostoru s nepoznatim ljudima.

Mnogo toga je lako reći, no puno teže ostvariti... Budite strpljivi, ohrabrujte i podržavajte svoje dijete, iako će vam se ponekad činiti da se uzajamno gnjavite jer tisuću puta ponavljate jedno te isto, rezultat ipak neće izostati.

Autor: Josipa Franjić Radulović

povratak

---