Shvaćanje ljubavlju

Svi životni napori kojima se stvara sklad među živim bićima i koji se odvijaju prema unutarnjim prirodnim zakonima u ljudskoj svijesti su u obliku koji zovemo "ljubav".

Pokretač razvoja djeteta je nagon, stvaralački životni impuls. No, kad dovrši stvaranje, on teži omogućavanju osjećanja ljubavi, dijete ostvaruje sebe putem izražavanja ljubavi.

Pojam ljubavi u ovom slučaju nije onaj uobičajeni kojim se označava samo osjećaj, nego je to ljubav koja se u djeteta razvija razumijevanjem i znanjem, koja vidi, upija i izgrađuje se voljenjem. To nadahnuće koje navodi djecu na istraživanje, moglo bi se danteovskim izrazom nazvati "ljubavlju obuzet razum - inteletto d'amore" odnosno shvaćanje ljubavlju.

Sposobnost da se pažljivo i detaljno ispituju stvari iz okoline koje su drugima, u ovom slučaju odraslima, naizgled potpuno bezvrijedne, nesumnjivo je oblik lju­bavi.

Razum djeteta ne upija ravnodušno, njegova inteligencija razvija se dok ono voli; ljubav mu omogućuje da vidi nevidljivo. To aktivno, goruće, detaljno i stalno upijanje ljubavlju označnica je djetinjstva.

Odrasla osoba prihvaća to kao živahnost i radost djeteta, punina života je prihvaćena kao osobitost djet­inje dobi, propušta se opaziti u tome ljubav, odnosno duhovnu energiju, moralnu ljepotu koja prati postajanje čovjekom.

Posebni objekt ljubavi u okolini djeteta je odrasla osoba: dijete prima od nje razne predmete i pomoć, te intenzivnom ljubavlju uzima ono što mu je potrebno da bi samo sebe izgradilo. Odrasla osoba je štovano biće s čijih usana kao s neiscrpnog duhovnog izvora izlaze riječi koje će poslužiti za stvaranje jezika i vodit će dijete u njegovu daljem djelovanju.

Djela i riječi odrasle osobe dijete zaokupljaju i očaravaju te prodiru u njega snagom sugestija. Dijete je osjetljivo prema odrasloj osobi do krajnjih granica, pa skoro i dopušta da odrasla osoba bude ta koja živi i djeluje u njemu. Ono što mu govori odrasla osoba, ostaje urezano u njegov mozak kao da je dlijetom isklesano u kamenu. Zbog toga bi odrasla osoba trebala proračunati i odvagnuti sve riječi koje izgovara pred djetetom, jer ono ima želju za učenjem i pravi je skupljač iz ljubavi.

Dijete je, u odnosu s odraslom osobom, iz dubine svoje duše spremno na poslušnost. Hirovi i neposlušnost djeteta primjeri su životnog sukoba između stvaralačkog nagona i ljubavi prema odrasloj osobi koja ga ne razumije. Kad umjesto na poslušnost odrasla osoba naiđe na hirovito odbijanje, uvijek mora pomisliti na taj sukob i na obranu životnog čina, nužnog za razvoj djeteta.

Pomisao da dijete želi slušati i voljeti je točna. Dijete voli odraslu osobu više od svega, a naprotiv, obično se kaže: "Kako odrasla osoba voli djecu!" Kaže se da treba djecu tek naučiti voljeti; ona trebaju voljeti majku, oca, učitelje; trebaju voljeti sve ljude na svijetu; trebaju voljeti životinje, biljke i sve stvari.

Tko će ih to naučiti, tko će biti taj učitelj ljubavi? Možda će to biti onaj tko smatra hirom sve dječje aktivnosti i koji misli da se treba obraniti od djeteta, kao što to čini i sa stvarima koje mu pripadaju? Očito je da taj ne može biti učitelj u ljubavi, jer ne posjeduje onu osjetljivost koju nazivamo "shvaćanje ljubavlju".

Naprotiv, dijete je ono koje već voli odraslu osobu, koje je želi blizu, prisutnu i koje uživa u privlačenju pažnje na sebe samog: "Pogledaj me, zajedno smo!"

Kad navečer odlazi na spavanje, ono zove voljenu osobu, moleći je da ga ne napusti. Kad idemo jesti, malo dijete koje je još uvijek u razdoblju dojenja, htjelo bi ići s nama, biti blizu da može gledati odraslu osobu, a ne da jede. Odrasla osoba prolazi pokraj djetetove mistične ljubavi, a da je ne prihvaća: taj mališan koji nas voli, odrast će i nestati.                                                

I tko će nas voljeti kao on? Tko će nas jednog dana zvati, dok odlazi na spavanje, govoreći nježno:  "Ostani dok ne zaspim", umjesto da ravnodušno kaže: "Bok, laku noć?." Branimo se od te ljubavi koja će proći, a nećemo naći njoj sličnu. Govorimo uzrujano: "Nemam vremena, ne mogu, moram raditi", a u sebi mislimo: "Dijete se mora naučiti, jer ću inače ja biti njegov rob." Želimo se osloboditi od njega, da bismo mogli raditi što želimo, da se ne moramo odreći svoje udobnosti.

Djetetova grozna mušica je to da budi mamu i tatu ujutro dok još spavaju; "dadilja" u obiteljima u kojima to socijalni uvjeti zahtijevaju, treba spriječiti taj čin jer je ona anđeo čuvar jutarnjeg sna roditelja.

No, što je to ako ne ljubav, što pokreće dijete da tek što se probudi potraži roditelje?

I zbog toga dijete vrlo rano skače iz kreveta, kao što to trebaju učiniti sva čista bića, kad sunce izlazi. Dijete odlazi u potragu za svojim roditeljima koji još uvijek spavaju, kao da im kaže: "Pripremite se da živite zdravo; već je svanulo, jutro je." No dijete ne odlazi on­amo kao učitelj: samo trči da bi ponovno vidjelo one koje voli.

Možda je soba još mračna, potpuno zatvorena da ne smeta svjetlo zore. Dijete napreduje oklijevajući, sa srcem stisnutim zbog straha od tame, no pobjeđuje sve i nježno dodiruje svoje roditelje. Otac i majka ga grde: "Rekao sam ti da me ujutro ne budiš." "Ali ja te nisam probudio", kaže dijete, "samo sam te dotaknuo, jer sam ti htio dati pusu."

Kao da kaže: "Nisam te htio probuditi materijalno, samo sam htio dozvati tvoj duh." Da, djetetova ljubav nama je vrlo važna. Otac i majka spavaju cijeli život, imaju tendenciju da prespavaju sve stvari i nužno je da ih novo biće razbudi i oživi svježom i živom energijom koje kod njih više nema. Nužno je biće koje drukčije djeluje i koje će im svako ju­tro reći: "Moraš živjeti drukčijim životom: nauči živjeti bolje."

Da, živjeti bolje; osjetiti dah ljubavi.

          Maria Montessori

(odlomak iz knjige ''Dijete - tajna djetinjstva'' Marie Montessori; 17. poglavlje: Shvaćanje ljubavlju)

 

                     

 

povratak

---