Životna priča jednog snjegovića

Životna priča jednog snjegovića
Kada veliki snjegovi
zabijele polja,
a sunce snijegu
dodirne lice,
dječaci i djevojčice
odmah počnu graditi mene.
Najprije mi naprave trbuh,
ruke, a onda lice.
Nos mi izrade od mrkve,
a oči od ugaslog žara.
Na vrh glave
stari mi lonac stave.
Odijelo mi svečano bijelo,
puno crnih šara.
Ruke mi uvijek od metle prave
da vire iznad glave.
Onda niz brijeg,
gdje je najveći snijeg,
na sanjkama lete
gdje god se sijete.
Kada proljeće iznenada svane
i duže donese dane,
počnu usnule pupati grane.
Od sunca i tuge zasuze mi oči,
trbuh se topi
i sve mi je manja
snježna glava.
Čak mi mrkva iz nosa pala.
Kada i zadnji dječaci odu,
ostajem sam i žalostan,
samo prljava gruda snijega
na vrhu brijega.
Do kraja zime
više me nitko ne zove
i ne zna mi čak
prezime ni ime.
 
Adam Rajzl
 
povratak