Stonoga i mrav

Jednog lijepog sunčanog jutra stonoga je pripremala male posudice s bojama. Silno se željela obojiti, u mnogo različitih boja. Vjerovala je kako će tada biti jako lijepa i mislila je da će joj se svi diviti. To je poželjela kad je vidjela prekrasnog šarenog leptira, vidjela je puno raznobojnog mirisnog cvijeća, i na kraju, ugledavši dugu odlučila je da i ona mora nositi mnogo raznih boja preko svojih leđa.

Uzela je kist i posudice s bojama te započela svoje ukrašavanje. Na kraju je odlučila otići u dugu šetnju. Ponosno je digla glavu i govorila: ''Ja sam sada kao leptir. Sada sam kao prekrasno rascvjetano cvijeće. Ipak, mislim da sam sjajna kao duga.''

No, tko god je vidio stonogu, samo joj se podrugljivo smijao.

Govorili su joj: ''Ti nisi leptir. Nemaš krila, ne možeš letjeti.''

Stonoga je ljutito odgovarala:''Ali sam lijepa kao cvijeće i šarena kao duga.''

Na to su joj opet svi dobacivali: '' Ne možeš nas prevariti. Ti si obična smiješna stonoga.''

Nakon duge šetnje stonoga se umorila i odluči se skloniti pokraj jednog kamena u travi. Više nije bila sigurna tko je ona; stonoga, leptir, cvijet ili duga? Poželjela je skinuti svu boju sa svojih leđa, ali nije znala kako. Tako sama i tužna, tiho je zaplakala.

Iz trave je provirio crni mrav: ''Tko si ti i zašto plačeš?''

Stonoga je polako podigla glavu: ''Zapravo ne znam više tko sam. Željela sam biti netko drugi , ali bih sad rado opet bila stonoga.''

Mrav je začuđeno nastavio razgovor: ''Pa, budi stonoga, u čemu je problem?''

''Ne znam kako da isperem ovu boju sa svojih leđa.''

Mrav je malo mozgao, a onda predložio: ''Znam, tebi treba malo kišnih oblaka. Kiša bi te lijepo oprala i sve bi bilo opet u redu.''

Stonoga je malo živnula: ''To bi bilo sjajno, ali kako će padati kiša kad nigdje nema ni jednog oblaka?''

''Imam ja dva prijatelja, oblačka-zloćka. Oni su stalno namršteni i najsretniji su kad nam mogu donijeti kišu. Samo se moram popeti na ovo visoko drvo da ih pozovem.''

Stonoga se nasmiješi: ''Odlično, to bi bilo jako lijepo od tebe. Stvarno si pravi prijatelj.''

Mrav se počeo penjati po stablu: ''Ti samo strpljivo čekaj u travi i uskoro će stići malo proljetne kiše.'' Mrav je bio sretan što je mogao opet nekome pomoći.

Uskoro su nebom dopovili dva oblačka-zloćka i prosuli kišne kapi. Stonoga je opet bila kao ona stara. Više nikad nije poželjela biti netko drugi i zaključila je kako je najljepše biti ono što jesi.

Josipa Franjić Radulović

Ilustracija: Gordana Ivković

 

povratak

---