Pismo za Svetog Nikolu

Bližila se noć Svetog Nikole. Djeca su znala da moraju očistiti čizmice, jer tko ne stavi čistu čizmicu u prozor neće dobiti poklon od Svetog Nikole. Cijeli dan pričali su o tome kakve poklone bi željeli i kako su bili jako dobri. Jedan dječak bio je šutljiv i nije se tog dana previše igrao sa svojim prijateljima. Nakon igre, učiteljica im je dala zadatak da napišu pismo Svetom Nikoli tako što će nacrtati svoje čizmice i ono što bi željeli slijedećeg jutra pronaći u čizmici.

Djeca su crtala velike čizme u koje stane puno poklona, igračaka i slatkiša. Kada su svi završili jedni drugima su pokazivali i opisivali crteže.

Učiteljica je napomenula da ne očekuju previše toga u svojim čizmicama i da je Sveti Nikola svetac koji nosi skromne darove, a to su uglavnom slatkiši. Tada šutljiv dječak izgužva svoj crtež i spremi ga u džep. Učiteljica je to primijetila i zamolila ga da joj pokaže što je on nacrtao. Spuštena pogleda izvadi crtež i pruži ga učiteljici. Na crtežu nije bilo čizmice, ni poklona, ni slatkiša pa ga učiteljica upita zašto nije nacrtao svoju čizmicu. Šutljiv dječak odgovorio je da nema nove, tople i lijepe čizmice nego samo iznošene cipele. Tada ga učiteljica dalje upita da joj objasni što je nacrtao.

Šutljiv dječak tiho je odgovorio: - Nacrtao sam svoju mamu i sebe... kako se grlimo, smijemo i pjevamo...

Učiteljica je ponovo pitala dječaka zašto nije nacrtao ono što bi želio dobiti na dar. Tada je dječak ponovo tihim glasom nastavio: - Ali ja želim da mi to bude dar... najviše želim da moja mama ozdravi i da se opet može igrati samnom.

Učiteljica je zagrlila dječaka i obećala mu da će i ona poželjeti isto jer Sveti Nikola prepoznaje dobru djecu velikog srca.

 

Josipa Franjić Radulović

 

povratak

---