Hoću letjeti

Gnjavio sam tatu. - Hoću letjeti, hoću letjeti! Mahao rukama. Skakao s kreveta, ormara, stepenica. Razbio nos, naočale, koljena. Upisao se u gimnastički klub. Tamo sam naučio izvesti jednostruki salto i penjati se po užetu.
- Hoću letjeti, hoću letjeti!- neprestano sam zanovijetao i dalje. Bacio se na proučavanje žaba (ne lete), šišmiša (lete), ptica (lete), kokoši (uglavnom mašu krilima), glista (ne lete), ali nisam naučio letjeti ni lebdjeti. Može se reći, naučio sam padati, na sve moguće mile načine, u svim smjerovima, na nos, na glavu, otmjeno i neuredno, brzo i sporo sa stilom i bez stila - i u padanju sam pravi majstor.
Saznao sam sve o avionima, helikopterima, balonima i raketama…
Učio letjeti uz vjetar, niz vjetar, s vjetrom… Ništa! Jednom me bura otfrknula u more (lagan sam kao perce), pa sam na brzinu usavršio plivanje i ronjenje.
- Hoću letjeti, hoću letjeti! - svako malo bih vrištao.
- Kakvo dosadno dijete - rekla bi moja mama. – Ima fiks- ideju.
Želio sam da mi narastu krila. U međuvremenu sam naučio voziti romobil i bicikl, izvoditi piruete na skateboardu, plesati na koturaljkama i skakati s padobranom.
- Htio bih letjeti sa sjevera na jug i utrkivati se s oblacima- gnjavio sam. Naravno, istražio sam sve o oblacima, kretanju Zemlje oko Sunca, godišnjim dobima, klimi...
* * *
A čovjek leti uz pomoć mudrosti i znanja. Zato ljudi nisu rođeni s krilima, istraživanje ih čini letačima.

Sanja Pilić
 

 

povratak

---