Čarobnjakova priča

Pahuljice snijega nježno su pokrivale krovove kuća dok se tiho spuštala noć. Zvjezdice su počele krasiti nebo, a bjelina je sve više grlila uspavani grad. U gradu je živjelo puno ljudi, a mnogi od njih često su govorili kako su tužni i nesretni. Bližio se Božić, a oni su željeli puno toga; najljepše sjajne ukrase, bogat blagdanski stol i skupe raznovrsne poklone.

Nisu mogli zamisliti Božić bez stvari koje su im bile uobičajene za te blagdanske dane i nisu bili sretni jer su znali da ove godine neće biti toliko raskoši i sjaja kao proteklih godina.

Zbog toga je mudri Čarobnjak odlučio posjetiti taj grad i malo ga začarati.

Svakom malom i velikom djetetu, a posebno onome koje je zadrijemalo u odraslom, Čarobnjak je poslao čaroliju kojom će svi oni pogledati u svoje srce.

Svakog jutra kad bi se probudili nisu se prestajali smiješiti, a kako su bili stalno nasmiješeni više nisu bili mrzovoljni i ljuti. Uz cjelodnevni smiješak posjedovali su i dobro raspoloženje te s lakoćom obavljali svoje svakodnevne poslove. Veselili su se Božiću jer su jedva čekali da zapjevaju blagdanske pjesmice i svoju radost koje su bili prepuni, podijele s ostalima. Više im nisu bile važne stvari kojima bi prijašnjih godina u to Božićno vrijeme bili zaokupljeni, trošili na njih vrijeme, novac, osjećaje, a kad bi došao Božić bili bi preumorni za iskreni osmijeh ili zagrljaj. Ove godine najvažnije stvari za njih zapravo nisu bile stvari. Najvažniji im je bio osjećaj topline u srcu ispunjenom ljubavlju koje je bilo toliko da su je morali dijeliti, a to je bio zapravo najljepši poklon svakome od njih. Bili su sretni jer su shvatili da osjećaji i lijepe uspomene ostaju zauvijek s njima i što se više smiješe bit će ih još i više.

Josipa Franjić Radulović